U Zagrebu je 11. svibnja u zagrebačkoj Areni održan najveći koncert suvremene duhovne glazbe u Hrvatskoj –“Progledaj srcem” u produkciji Laudato TV-a.
Veliki talenti i umjetnici koji su svojim darom željeli doprinijeti ovoj velikoj večeri kao te doprijeti do svojih slušatelja su: Božja pobjeda, Emanuel, sestre Palić, zbor Mihovil, Alan Hržica, fra Marin Karačić, Hanna i sestre Halužan, Rafael Dropulić Rafo, Ante Cash i drugi.
U redovima između pjesme duhovne poticaje uputio je vlč. Boris Jozić i fra Jozo Grbeš, OFM, a kroz ugodnu večer vodila je s. Dijana Lončarek, Marin Periš i Josip Kežić.
Među okupljenim talentiranim umjetnicima našla se i jedna mlada djevojka koja je skromno i dostojanstveno u svega nekoliko minuta svjetla pozornice okupirala pažnju i ostavila takav dojam da se 18 000 okupljenih ljudi pitalo tko je ona.
Tim interesom došli smo i mi do radova simpatične likovne umjetnice, koja je za vrijeme izvedbe pjesme Majci Božjoj u svega nekoliko minuta naslikala Majku Božju iznad Arene.
Nas je kao i većinu okupljenih zanimalo tko je samozatajna umjetnica?
Doznali smo da se zove Eva Vukina, rođena je 20. travnja 1993. godine i Magistra je primijenjenih umjetnosti.
Eva svoje talente brižno njeguje, razvija, a prema dosadašnjim postignućima i radovima, Eva Vukina je ime koje ćete zasigurno dobro upamtiti jer već sada ima važnu ulogu u svijetu umjetnosti i uvelike doprinosi svojim realističnim radovima kojima daje prepoznatljiv potpis.
Ostalo smo odlučili pitati Evu. 🙂
Intervju
Eva, što nam možeš reći o sebi da te bolje upoznamo?
Živim u Čakovcu, dolazim iz velike predivne katoličke obitelji. Uvijek ponosno volim reći kako imam dva starija brata Vilka i Vlatka, jednu mlađu sestru Klaru i stariju sestru Janju i predivne roditelje koji su nas s ljubavlju podigli i usadili nam ono najbitnije, vjeru u Boga.
Od djetinjstva pa sve do danas svaku večer zajedno molimo krunicu i molitvu sv. Josipu pa vjerujem da nas Sveta obitelj neumorno nadgleda i čuva s Neba. 🙂
Tako je i krenula moja veza s Gospom, moram istaknuti kako smo nakon najstarije sestre Janje zapravo izmoljeni u Međugorju jer je majci nakon nekoliko spontanih pobačaja bilo rečeno da neće moći začeti, ali očito smo bili i jesmo potrebni ovom svijetu pa je naša nebeska Mama uslišala žarke molitve roditelja.
Braća i ja članovi smo molitvene zajednice Totus Tuus, to nam je druga obitelj koja gaji posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Nekako sve kreće od obitelji. Obitelj je mjesto gdje se ljubav rađa, gdje se talenti otkrivaju, gdje se svatko od nas oblikuje u osobu.
Moja obitelj je stvarno blagoslovljena talentima, počevši od najstarije sestre koja je operna pjevačica pa najstariji brat koji ima smisla i za glazbu i za crtanje, tu je i drugi brat koji piše i uglazbljuje pjesme i najmlađa seka koja ima smisla za pisanje, a i sluha za glazbu.
Roditelji, braća i sestre uvijek su mi bili najveća podrška, izvukli su iz mene ono najbolje, a to je i najbitnije. Nakon gimnazije počela sam intenzivno usavršavati svoj talent na akademiji u Rijeci gdje sam na kraju i diplomirala.
Eva, kakav je osjećaj stati pred 18 000 ljudi? Kako si se osjećala u zagrebačkoj Areni i koje misli su ti prolazile glavom?
Osjećaj koji se baš i ne da opisati riječima. Osjećala sam se počašćeno i pomalo nedostojno toga da crtam Gospu. U meni je vladao poseban osjećaj spokoja, mira. Toliko ljudi, a tako posebna tišina uz pjesmu Majci. U tom trenutku razmišljala sam kako je Majka zaista prisutna i moli nad svima nama, čak sam i pjevala uz crtanje, ali je zvuk kasnio pa je izgledalo kao da pričam sama sa sobom.
Zapravo i jesam, ali ne sa sobom, već s Majkom, to je bila vrsta molitve, moja molitva „Zdravo Marijo“.
Bilo je stvarno posebno i nisam imala osjećaj da 18 000 ljudi gleda u mene jer da jesam, ruke bi mi se tresle, bila sam baš u jednoj meditaciji i u jednom trenutku su mi čak suze došle na oči.
Jesi li imala tremu pred nastup?
Imala sam laganu tremu, ali dobro je to, takva trema je dobra jer drži sve pod kontrolom. Kad sam zakoračila na pozornicu, trema je potpuno nestala, a i voditelji su me nasmijali sa „otkačenom“ najavom. Molila sam devetnicu bl. Alojziju Stepincu da mi Bog podari taj jedan mir i spokoj na pozornici i tako je i bilo na kraju.
Kako je uopće došlo do suradnje, čiji prijedlog je bio da ti nastupiš kao umjetnica na koncertu?
Suradnja s Laudato televizijom je stvarno Božja providnost. Ne znam ni sama kako su došli do mene, ali pretpostavljam preko mojih objava radova na društvenim mrežama koje su ljudi dijelili. Dva tjedna prije koncerta javila mi se glavna urednica Laudato televizije Ksenija Abramović i rekla kako je osjetila poticaj da mi se javi i pita da li bi crtala Gospu na koncertu- pogotovo kad je čula da sam Marijino dijete. Vjerujem da je to sve bila Božja volja i Bogu hvala na Ksenijinoj otvorenosti poticajima Duha Svetoga.
Reci nam, kako se postaje umjetnikom/umjetnicom? Je li to nešto što odlučiš u određenoj fazi života ili oduvijek znaš čime se želiš baviti?
Biti umjetnik je poziv koji čovjek mora osjetiti u sebi. To je trenutak kada shvatiš da je talent dar od Boga te da je snažno oruđe pomoću kojeg umjetnik može približiti Boga čovjeku što je velika stvar.
Čovjek da bi bio umjetnik prvo mora biti čovjek jer su radovi koje umjetnik stvara odraz njegove duše. Kada umjetnik radi na sebi, kada duhovno sazrijeva tada i njegova umjetnost postaje autentičnija i izražajnija. Ovo govorim iz vlastitog iskustva.
Kako je moj odnos s Bogom bio dublji tako sam ja sve više i više imala potrebe crtati i slikati kršćanske motive.
Ja sam imala tu milost da sam već kao mala znala da ću biti slikarica jer sam stalno crtala i istraživala tehnike crtanja i slikanja, ta gorljiva želja za crtanjem uvijek je bila u meni prisutna. Sebe sam mogla zamisliti jedino kao slikaricu, a tako je i dragi Bog htio.
S koliko godina si ti počela pokazivati svoj talent prema slikanju, ima li netko još taj dar u obitelji?
Već od četvrte godine počela sam crtati po knjigama i telefonskim imenicima, to mi je baš nekako ostalo u sjećanju. U osnovnoj školi sam se uvijek isticala svojim crtežima i bila naprednija od svojih vršnjaka. Ja vjerujem da se talenti mogu naslijediti. Moja baka je predivno crtala, bila je umjetnička duša a onda za njom i tata koji ima smisla za crtanje. Mama je vrlo kreativna i ima dizajnersko oko. Najstariji brat Vilko je također talentiran samo što je on više kiparski tip, voli modelirati i ima dizajnersku,minimalističku crtu u sebi. Imam osjećaj da sam ja kombinacija mamine kreativnosti i tatinih crtačkih sposobnosti. 🙂
Imaš li još neke talente i jesi li se dvoumila kod izbora?
Pa zapravo da, imam sluh, ne baš kao brat i sestra koji su se glazbeno školovani, ali volim glazbu i volim pjevati. Kao mala jedno kraće razdoblje polazila sam satove baleta, tako da volim ples i često mi je u vrijeme studiranja pauza od crtanja bila plesanje sa slušalicama na ušima.
Na akademiji sam prošla sve grane likovne umjetnosti, fotografiju, grafiku i kiparstvo i mogu reći da mi nekako sve leži no tu ljubav prema slikarstvu nije moglo ništa nadmašiti. Uz umjetnost bila sam zainteresirana za sport, trenirala sam nekad atletiku i često sam razmišljala o tome da upišem kineziologiju, ali je umjetnost „prevagnula“.
Kojim tehnikama sve slikaš i koja ti je omiljena tehnika?
To je dosta promjenjivo… ima razdoblja kad radim samo suhim tehnikama kao što su olovka, ugljen i pastel, a bude i razdoblja kad radim uljanim bojama što je malo rjeđe jer nemam trenutno uvjeta za slikanje takvom tehnikom. Vrlo je prljava i masna tehnika i za takvu tehniku slikar treba imati prikladan prostor.
Imam blagu alergiju na terpentin, a budući da mi je soba ujedno i atelje, nije ugodno spavati u tim teškim mirisima. Sretna sam što je sad vani toplije pa ću moći na otvorenom raditi uljanim bojama. Volim slikati i akvarel bojama, moram priznati da sad već dugo nisam.
Svaka slikarska tehnika nosi svoje i svaka je posebna na svoj način. Volim sve tehnike, no nekako mi je najdraža olovka jer s njom nastaje crtež koji je baza svakoj slici, a i uvijek mi je negdje pri ruci.
Često mi olovku zamjeni kreda jer sam jedan zid u sobi prefarbala u perivu boju za kredu pa na njemu radim crteže velikih dimenzija. Taj zid mi je kao uvećani sketchbook.
Većinu tvojih impresivnih radova čitatelji mogu vidjeti na tvom Instagram profilu. Reci nam, kako si se opredijelila za religijske motive?
Želja da radim religijske motive javila se spontano na četvrtoj godini studiranja. Imala sam želju naslikati portrete svetaca na drugačiji način, oživjeti ih bojama te sam ih odlučila naslikati kolorističkim načinom slikanja, drugačije nego što su inače prikazani.
Tako sam i odlučila, da mi diplomski rad bude kršćanske i duhovne tematike. Naslov diplomskog rada bio je „Potret- transformacija fizičkog u duhovno“ u kojem sam kao primjer uzela biografije poznatijih svetaca. Njih sam naslikala na platnu i napravila manje objekte od stakla u kojima se nadziru obrisi lica tih istih svetaca.
Mislim da sam nakon toga krenula u smjeru sakralne umjetnosti. Kroz pisanje diplomskog rada osjetila sam poziv unutar poziva, a to je da se trudim maksimalno staviti Boga u svoje umjetničko stvaranje, da približim Boga čovjeku što na kraju i jest cilj svake umjetnosti. Talent je stvarno prekrasan Božji dar i neizmjerno sam Mu zahvalna i zato sve ovo što činim sa svojim talentom želim da bude moj dar Njemu.
Tko je tebi kroz obrazovanje bio najveća podrška?
Moja najveća podrška bila je obitelj, a onda i prijatelji. Bilo je stvarno teških razdoblja u studentsko doba, ali oni su bili tu, molili za mene i bodrili me. Bez njihove podrške ne znam da li bi postigla ovo sve, stvarno sam osjetila kako me Bog preko njih grli i čuva.
Tko su tvoji uzori u umjetnosti, čijim djelima se diviš i zbog čega?
Imam ih dosta, ali evo izdvojila bih Caravaggia baš zbog toga jer je radio slike kršćanske tematike koje odišu jednom posebnom duhovnošću i osjeti se da je slikanje odnosno sama realizacija njegovih slika bila vođena Duhom Svetim.
Prekrasan mi je hiperrealizam starih majstora jer njihove slike kad se gledaju izbliza tako su bogate, motivi na tim slikama izlaze iz okvira, vidi se svaki potez kista, ma vidi se duša slikara, njegov karakter. To nije kao ovaj današnji, ja volim reći „zalizani“ i neprirodan hiperrealizam kod kojeg ne znaš da li je to fotografija ili slika.
Na takvim slikama se ne može uočiti rukopis slikara. Volim slike našeg slikara Clementa Crnčića kod kojih motivi isto tako izlaze iz okvira.
Kad čovjek gleda taj njegov morski pejzaž ima osjećaj da će se to more prelijat u prostor galerije. Volim u slikama vidjeti karakter slikara, te slike moraju imati dušu i dirnuti promatrača, urezati mu se u sjećanje.
Kako izgleda jedan tvoj prosječan dan, baviš li se kreativnim radom baš svaki dan?
Svaki dan započinjem i završim s molitvom. Jutra mi obično budu najidealniji dio dana za umjetničko stvaranje jer imam najviše mira i energije, ali sad kako je došlo proljeće ujutro odem na vrt pa pomognem oko vrtnih poslova pa crtanje ostavim za kasnije.
Sad si baš mislim kako mi je uglavnom svaki dan prožet kreativnim radom čak i kad nemam narudžbe ja uvijek nađem nešto za nacrtati i naslikati.
Nerijetko se zna dogoditi da kroz cijeli dan crtam ili slikam, a pauze su mi samo kad organizam traži vodu ili hranu. To bude tako najčešće kad se stopim s radom, a to znači da zaboravim na vrijeme i prostor. To vam je kao kad gledate dobar film i dva sata ste u tom filmu i kad završi postanete svjesni gdje ste i što ste, ja bi rekla da je to kao neko isključenje iz stvarnog svijeta. Uz to naravno pomognem oko kućanskih poslova, odvojim vrijeme za druženje s prijateljima, a kad imam malo više slobodnog vremena i kad me crtanje ne iscrpi toliko, odem na rekreaciju.
Što te inspirira za rad? U kakvim raspoloženjima ti je najlakše raditi?
U umjetničkom stvaranju inspiriraju me ljudi i određene situacije u mojoj svakodnevici, sve ono što se trenutno događa u oko mene pa pokušavam nekako kroz razmatranje Božje riječi napraviti ilustracije s porukom utjehe koje nas okreću Njemu i uvode u meditaciju.
Inspirira me ta želja da evangeliziram, da svjedočim kroz svoj rad, da ne bude to samo neko prazno oduševljenje slikom, mojim crtačkim i slikarskim sposobnostima već da poruka koju slika nosi ostane urezana duboko u srce promatrača.
Svako moje raspoloženje pridonosi slikanju, crtam i slikam kad sam pod pritiskom križa i kad sam najsretnija na svijetu. Emocije su vrlo bitne kod umjetničkog stvaranja, zapravo one čine umjetničko djelo i utječu na poteze olovke i kista a još više na odabir boja. Umjetnost mi je neka vrsta terapije, a kad sam u nekoj patnji, kad mi križ bude pretežak tek onda me tjera da uzmem kist ili olovku i da stvaram. Stvarno sam Mu zahvalna na tome.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost, planiraš li uskoro izložbu?
Imam puno planova i želja, ali puštam sve u Božje ruke jer sve uvijek ide po Njegovom planu. Počela sam surađivati s Novom Evom preko koje će se prodavati moje majice. Raditi kršćanske majice, to mi je bila oduvijek želja. Voljela bih raditi kršćanske murale pa se nadam da će se naći za početak jedan veliki prazan zid uz cestu na koji ću naslikati neki kršćanski motiv. Uskoro će biti i moja diplomska, ujedno i prva samostalna izložba na kojoj ću izlagati portrete svetaca naslikane na velikim platnima i u tehnici stakla.
Mlada si, a kroz svoje dosadašnji rad si stekla veliku popularnost, ovaj koncert je zasigurno doprinijelo tome. Kako radiš na tome da ostaneš „prizemljena“?
Počela sam više moliti za poniznost i skromnost. To sve što sam postigla ionako nisu moje zasluge već Njegove, ja sam samo usavršila svoj talent, jedino to, a sve ostalo je On učinio preko mojeg talenta koji zapravo i pripada Njemu. Ta popularnost među ljudima i općenito ljudska priznanja su tako prolazna. Pred Bogom smo svi jednaki i On nas sve podjednako voli. Nastojim da mi bude bitno jedino Božje priznanje koje mi je već odavno dano Isusovom smrću na Križu. E sad, lagala bih kad bi rekla da mi ne godi tolika pažnja ljudi koju imam ovih dana, sve je to lijepo, ali i prolazno… Treba ići hrabro dalje u nove borbe.
Kako voliš provoditi slobodno vrijeme i što te veseli u životu?
Slobodno vrijeme najviše volim provoditi sa svojom obitelji i u društvu dragih prijatelja. Družiti se s njima u prirodi, smijati, moliti, pjevati i plesati.
Slobodno vrijeme nekad čak znam iskoristiti za crtanje, ali ne za crtanje narudžbi već nečeg onako sebi za dušu. Iskreno, mene vesele jednostavne stvari kao što je ispijanje kave ujutro na vrtu s mamom; nedjeljna druženja s obitelji; boravak na suncu; odlazak u Zagreb na druženje k prijateljima; pjevanje Bogu i još puno toga… Pokušavam uživati u svakom trenutku svog života.
Možeš li nam reći više o projektu Pod smokvom u kojeg si uključena?
Tako je, na jesen sam se uključila u projekt Pod Smokvom. Mogu reći da je taj projekt baš po mojoj mjeri. Prije nego sam saznala za taj projekt planirala sam raditi ilustracije prema evanđeljima.
Jedan mladi svećenik koji je također Pod Smokvom pozvao me da se uključim u projekt jer su im trebali crtači koji bi radili crteže prema evanđelju. Naravno da sam se odazvala jer mi je to na kraju i bila želja. Pod Smokvom je projekt koji ima svoj YouTube kanal pa evo preporučujem svima koji se još nisu da se pretplate i dođu svaki dan Pod Smokvu slušati razmatranja evanđelja mladih svećenika. Osim na YouTube-u možete nas pratiti na Instagramu i na Facebooku gdje se objavljuju crteži napravljeni prema evanđelju koje se tog dana razmatra. Mi crtači smo zaduženi za vizualni dio videa, tako da kroz razmatranje evanđelja riječ Božju pretvaramo u sliku odnosno crtež. Više o projektu možete pročitati na Web stranici.
Što je ono što bi izdvojila kao tvoja postignuća u životu na koja si ponosna?
Moje najveće postignuće je diploma nakon šest godina akademskog usavršavanja talenta. U tih šest godina produbila sam odnos s Bogom, pronašla svoj stil i otkrila svoj poziv unutar poziva, a to je sakralna umjetnost. Poseban osjećaj je kada čovjek nađe pravi smisao života, a ja sam to uspjela zahvaljujući patnjama u kojima mi se On očitovao u ovih šest godina.
Mogu li se zainteresirani javiti tebi za narudžbu slika i radiš li motive i portrete po želji?
Naravno da mogu, vrlo rado primam narudžbe. Zainteresirani mi se mogu javiti na Instagram i Facebook profilu. Radim portrete, ali i ilustracije napravljene prema priči koju mi ljudi ispričaju i često me ljudi traže portrete svetaca i ostale religijske motive.
Eva, reci nam za kraj koja ti je omiljena misao/citat vodilja u životu?
Imam ih puno, ali evo jedna prigodna koju volim često izreći, a to je „Daj da bi primio“. Iz svog iskustva mogu reći da me Bog nagradio svaki put kad sam išla negdje volontirati, iskoristiti svoj talent da bi pomogla drugome.
To sam radila iz ljubavi prema Bogu i svaki put bi više primila nego dala. Ta misao me već dugo vodi i dovela me do ovdje. Najbitnije je Bogu vjerovati, On vidi naša djela i sve zna, naše misli i želje. Mi ljudi volimo nagraditi one koji nam pomognu a kako onda ne bi naš Otac koji je pun ljubavi i milosrđa.
