Svatko od nas na životnom put ima neki od križnih puteva kojima hrabro i uzdignute glave kroči u novo sutra. Uistinu nema osobe koja nije u životu dobila neki križ kojeg je u nekom trenutku trebala prihvatiti i preuzeti kao dio života i životne odgovornosti prema sebi i drugima.
Nepobitna je činjenica da je križ-patnja sastavnica života.
Pogled na križ njegovu težinu i veličinu stvara nelagodu i osjećaj bespomoćni. Koliko puta smo svjedočili, da sam vjernik-vjernica prihvaća križ kao obilježje svoje vjere, a onda kad se taj isti križ približio našim ramenima glavom bez obzira traže način kako da ga se oslobodi.
Znati nositi križ svakodnevice padati i ponovo se dizati nije niti malo jednostavno. Bolesti, gubici dragi osoba, prevare, samo su od nekih padova koje je svako od nas prošao bezbroj puta.
Kada horizonta nema, a vrat je sagnut k zemlji, ostaje samo vertikala duha dok tjeskoba viče iznutra i širi ruke da zagrle patnju .
Nije li to poziv i ponuda da izvršimo preobrazbu onoga što smo do jučer prihvaćali misleći da je to najbolji izbor?
Bezbroj je situacija u kojima ne razumijemo smisao, pitajući se “zašto ja, zašto meni”.
Veliki su oni pojedinci koji znaju bez traženja odgovora zašto, pronalaze značenje mističnog i nerazumljivog. To su one osobe koje u najvećoj patnji objeručke grle križ svakodnevice dostojanstveno, smireno i hrabro.
Koliko smo puta pokušali sačuvati odnose s članovima obitelji, prijateljima i radnim kolegama nailazeći na prijekore, prozivanja, ponižavanja i uvrede. To su oni trenuci kada naši životni križevi imaju gorak okus nemoći.
Trenuci u kojima su nam prilazili neki nama dragi ljudi pokazujući lažno sažaljenje, a onda u trenucima naše najveće patnje iza naših leđa upirali u nas prstima govoreći najgore o našem ponašanju.
Ne dopustite da Vaši učestali padovi budu iskaz nemoći. Neka oni budu izvor snage i poticaj za novu životnu borbu.
Ako u tišini sačuvamo mir, naučimo prihvatiti poraz i slaviti pobjedu, pasti i započeti sve iz početka, prihvatiti svoje slabosti i vrline, praštati i onda kad je nedopustivo praštanje zasigurno smo blizu onome što zovemo vjera.
Zastanimo trenutak u danima Korizme otiđimo do svoje Maslinske gore, zagrlimo svoju patnju, dopustimo suzama da isplaču sve neizrečene boli vjerujući da iza Golgote uvijek dolazi Uskrsnuće.
Pošalji ili podijeli na: