Vrijeme za susret sa samim sobom

Primjedbe i kritike drugih na naše postupke, bez obzira koliko su nam nelagodne ili koliko u njima ima istine, veoma su važne za našu svjesnost o sebi i svojim postupcima. One predstavljaju granice i korektore našeg ponašanja prema drugima, neka vrsta  feedbacka našeg ponašanja u komunikaciji s drugima.

Mi nismo samo ono što mislimo o sebi, mi smo i ono kako nas drugi vide, bilo da nas kritiziraju ili hvale.

Kritika, i kad nije potpuno točna, pomaže nam da sebe realnije opažamo i uči nas kakav odnos imaju drugi prema nekom našem postupku.

Da li to znači da trebamo iskazivati ili sprečavati osjećaje kada nam netko uputi kritiku? Naravno ne. Samo trebamo biti svjesni osjećanja koje se javilo i sebi odgovoriti na pitanje: “Kako sam se time naljutio?”.
Zasigurno vam je čudna izjava “sebe naljutio”, ali ova rečenična forma odgovara suštini naših emocionalnih reakcija: mi sebe ljutimo povodom neke situacije ili postupka. Kad kažemo da nas je neko naljutio onda smo u neprilici, jer drugima dajemo moć da upravljaju našim osjećanjima.

Odgovorom na pitanje: “Kako?” otkrit ćemo da li je kritika bila zasnovana ili ne. Dalje će zavisiti isključivo od nas što ćemo uraditi s tim, hoćemo li napraviti neke promjene u svom ponašanju ili ne.

Ako kritikama i primjedbama drugih pristupamo na ovaj način, postići ćemo suptilnost i iznijansiranost u komunikaciji s drugima. Lako prepoznajemo kritike i primjedbe drugih upućene nama, ali ponekad, naše primjedbe drugima i ne opažamo.

Kada zamjeramo drugima, obično polazimo od pretpostavke da je to potpuno točno, smatramo da ne kritiziramo nego da samo iznosimo neke činjenice.

Pažnja u komunikaciji s drugima djeluje veoma ljekovito na nas, ona je znak da nas neko uvažava i da mu je stalo do nas. Poštovanje koje ispoljavaju drugi prema nama, podiže, naše samopoštovanje. Ljudi su u osnovi “gladni” pažnje. Nekada godinama “čekaju” pohvalu koju nisu dobili od roditelja u djetinjstvu. Sve dok je ne dobiju nisu sigurni u ono što su stvorili, a svaku ljubaznost drugih doživljavaju kao da je upućena osobno njima.

Neki ljudi moraju stalno biti u kontaktu s nečim vanjskim, da ne bi došli u kontakt sa sobom, jer bi se uznemirili. Oni su stalno u nekom poslu, ne mogu se odmoriti . Drugi im kažu da ne trebaju toliko raditi , ali oni uvijek nađu razlog za svoju zaposlenost.

U ometanju kontakta sa sobom dosta nam pomažu pametni telefoni koji na neki način onemogućavaju istinski susret sa samim sobom. Pretjerano spavanje ili produžen san može biti u funkciji ometanja kontakta sa sobom

Stalni kontakt sa sobom je ponekad jako bolan, dolazi do psihičke entropije, što je poznato onima koji imaju neki osobni problem, od kojega se ne mogu odvojiti. Zato je strah od usamljenosti veoma veliki i visoko rangiran u odnosu na ostale strahove. Potreba da stalno budemo u društvu sprečava uspostavljanje kontakta sa sobom. U pozadini svakog izbjegavanja kontakta sa sobom i kontakta s drugima stoji izbjegavanje kontakta s nekim osjećajama koje ne prihvaćamo. To su, uglavnom, osjećanja u kojima se mi osjećamo loše. To može biti obična nelagodnost ili strah, tuga, ljutnja, povrijeđenost.

Pojedini ljudi izbjegavaju kontakt i s pozitivnim osjećanjima, kao što su radost, naklonost, bliskost. Ako bi se prepustili tom osjećanju, pojavio bi se strah da će se to promijeniti i da će, još više, patiti, pa je bolje to spriječiti.

Da bi potpuno formirali vlastiti identitet, postali autonomna i autentična osoba , potrebno je da prihvatimo svoju različitost u odnosu na druge. Tek tada možemo prihvatiti različitost drugih u bilo kom pogledu.

Pošalji ili podijeli na:
Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović

Kroz mjesečne kolumne doc. dr. sc. Dubravke Šimunović zajedno ćemo učiti i rasti kroz iskustva i pojedine životne situacije koje autorica stručno analizira i prenosi svoja iskustva u kojima nas podučava ono najvažnije, kako mijenjati sebe u razvoju i učenju. Životopis i više pročitajte ovdje.

COPYRIGHT © 2018. SADRŽAJ UREĐUJE IVANA BERIŠIĆ. SVA PRAVA PRIDRŽANA.