Početkom 2020. godine, s pojavom novog koronavirusa došlo je do značajnih promjena u svim aspektima života i svakodnevnog funkcioniranja, privatnog i poslovnog.
Na samom početku pandemije, nije se moglo predvidjeti u kojem će se smjeru razvijati situacija te je bila popraćena viskom razinom neizvjesnosti, straha, brige oko egzistencije i budućnosti. I dok nije bilo sporno da će pandemija ostaviti brojne posljedice, jedno od važnih pitanja koje se postavljalo na razini svjetskih zdravstvenih institucija bilo je: Slijedi li nakon krize koronavirusa kriza mentalnog zdravlja?
Danas, nakon gotovo dvije godine života u nesvakidašnjim okolnostima, uz
doživljene brojne negativne emocije, restrikcije, izolacije, povećanih zahtjeva u svakodnevnim situacijama, brige oko mogućnosti zaraze i zdravlja, rada u novim uvjetima, poznato je da je dio ljudi imao manje ili jače izražene posljedice na mentalno zdravlje u nastojanjima da se prilagodi životu u novim okolnostima.
Tijekom pandemije Udruga Mobbing u partnerskom odnosu sa Službom za medicinu rada Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo provodi aktivnosti usmjerene na unaprjeđenje mentalnog zdravlja vulnerabilnih skupina u sklopu istoimenog projekta.
Iako je pojam vulnerabilnih skupina širok, dio aktivnosti ovoj projekta bio je usmjeren na radnu populaciju koja je tijekom pandemije koronavirusa bila izložena brojnim rizicima koji negativno djelovali na mentalno
zdravlje.
Na europskoj je razini prepoznato da su neke skupine radnika zbog svojih osobnih, bioloških ili kulturoloških karakteristika ili prirode posla i vrste ugovora, izložene povećanim rizicima na radu od drugih, uključujući psihosocijalne rizike i stres na radu.
Iako ne postoji jedinstvena definicija vulnerabilnih skupina radnika, kroz različite se publikacije redovito navode sljedeće grupe: žene (posebno trudnice i dojilje), mladi i stariji radnici, prekarijski radnici, sezonski radnici, tj. oni čiji je zaposlenje nestabilno, radnici s invaliditetom, niskokvalificirani radnici, radnici migranti.
Međutim, osim navedenih skupina, pandemija koronavirusa izložila je i mnoge druge skupine radnika novim rizicima i povećanim razinama stresa povezanim s radom, čineći ih vulnerabilnima i negativno djelujući na njihovo mentalno zdravlje.
Radnici zaposleni u djelatnostima nužnima za funkcioniranje za vrijeme pandemije (npr. zdravstveni djelatnici, djelatnici u obrazovnom sustavu, radnici u transportu i dostavi, novinari…) bili su izloženi brojnim stresnim situacijama, uključujući i brigu zbog povišenog rizika od zaraze.
U situacijama povećanih zahtjeva i straha, nije neuobičajena pojava nepoželjnih ponašanja u socijalnim odnosima, kao što je uznemiravanje i nasilje na radnom mjestu.
Stigmatizacija ljudi koji su zaraženi koronavirusom ili su na neki način bili s njime povezani postala je gotovo dio svakodnevice. Dio radnika za vrijeme pandemije bio je primoran raditi od kuće i suočavao se s drugačijom strukturom radnog dana, nejasnim granicama između radnog i obiteljskog dijela dana, uz često prisutan osjećaj izolacije i nezanemariv rizik od nasilja u obitelji.
Dio radnika suočavao se s iznimnim stresorom kao što je strah od gubitka posla ili je doživio prekid radnog odnosa, što je značajan i kroničan stresor. Na stres za vrijeme pandemije posebno su osjetljivi radnici koji su već prethodno imali poteškoća u psihičkom funkcioniranju.
Kada se govori o problemima mentalnog zdravlja za vrijeme pandemije koji se pojavljuju uslijed kroničnog stresa, najčešće se spominju depresija, anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj, poteškoće sa spavanjem i zloupotreba alkohola i opojnih droga.
Istraživanja pokazuju da ključni radnici, oni koji nisu imali mogućnost rada od kuće za vrijeme pandemije, u većoj mjeri izvještavaju o poteškoćama na psihičkom planu.
Među njima se svakako mogu istaknuti zdravstveni radnici, koji su tijekom cijele pandemije na „prvoj crti obrane“. Poznato je da zdravstveni radnici i u normalnim okolnostima izvještavaju povišenim razinama stresa
povezanim s radnim mjestom, dok su se za vrijeme pandemije razine stresa neosporno intenzivirale zbog stalne mogućnosti zaraze, brige za vlastito zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, stigmatizacije zbog povezanosti sa zaraženim osobama, preopterećenosti radnim zahtjevima i svakodnevnim suočavanjem sa smrti.
Kontinuirana izloženost navedenim stresorima, u situaciji straha i neizvjesnosti, dovela je do toga da zdravstveni radnici izvještavaju o nižim
razinama mentalnog zdravlja i dobrobiti, osjećaju krivnje i zabrinutosti te o nesanici i poteškoćama sa spavanjem, kao i o sindromu sagorijevanja – ekstremnoj reakciji na kronični stres.
Ovi podaci o kojima izvještava i Svjetska zdravstvena organizacija ukazuju na neophodnost da se zdravstvenim radnicima omogući dostupna stručna pomoć za poteškoće u funkcioniranju na psihičkom planu, s obzirom na to da o njima u velikoj mjeri ovisi borba protiv pandemije.
Unatoč tome što je tijekom pandemije primijećena značajna uključenost
stručnjaka za mentalno zdravlje koji pružaju podršku i pomoć u suočavanju s izvanrednim zahtjevima koje je nova svakodnevica postavila na radnike, prepoznata je potreba za sustavnom i organiziranom stručnom pomoći, ne samo za zdravstvene, već za sve za sve radnike koji doživljavaju probleme mentalnog zdravlja.
Problemi povišenih razina stresa i mentalnog zdravlja primijećeni su i u drugim izloženim sektorima, prvenstveno onim uslužnih djelatnosti. Također, žene tj. radnice izvještavaju o smanjenoj psihičkoj dobrobiti za vrijeme pandemije, što se može povezati s većim brojem žena zaposlenima upravo u pandemijom najviše pogođenim sektorima kao što su zdravstvo i
obrazovanje.
Mladi radnici i oni koji su tek na početku svog radnog vijeka našli su se pred
velikom preprekom pri pronalasku posla ili bili suočeni s gubitkom posla, što je povezano s brigom oko budućnosti i egzistencije. Osim toga, doživljaj usamljenosti kao posljedica izolacije i restrikcija posebno je teško djelovao na ovu posljednju skupinu.
Iako s dostupnosti cjepiva i procijepljenosti populacije možemo s dozom optimizma gledati na budućnost u kojoj se nadamo povratku u poznatu svakodnevicu, problemi koje je pandemija donijela sa sobom zasigurno će ostaviti tragove i zahtijevati vrijeme za oporavak na svim
razinama, od ekonomske do one privatne.
Unatoč tome što bolest COVID-19 ugrožava primarno fizičko zdravlje, pandemija je pokazala da mentalno zdravlje također može biti krhko u jednakoj mjeri i ukazala na potrebu brige i zaštite i jedne i druge sfere zdravlja.
Podsjetimo se definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.
Stoga, od ključne je važnosti implementacija programa za prevenciju mentalnih problema i promociju mentalnog zdravlja, kao što je povećanje zdravstvene pismenosti o mentalnom zdravlju, pravovremeni pristup skrbi i psihoterapiji, kako bi briga o mentalnom zdravlju bila prepoznata jednako važnom kao i briga o fizičkom zdravlju.
