U svijetu rada iz konteksta zaštite na radu, određene skupine radnika kako što su žene, s posebnim naglaskom na trudnice i dojilje, mladi i stariji radnici u svijetu rada, radnici koji imaju prekarijske odnosno nestalne uvjete zaposlenja, kao i radnici s nekom vrstom invaliditeta, niskokvalificirani radnici te migranti, smatraju se vulnerabilnim skupinama koje su zbog svojih osobnih, bioloških ili kulturoloških karakteristika ili prirode posla i vrste ugovora, izložene povećanim rizicima na radu. Povećana negativna izloženost, pogotovo rizicima koji proizlaze iz lošeg psihosocijalnog okruženja mogu negativno djelovati na mentalno zdravlje radnika.
Rizici koji proizlaze iz psihosocijalnog radnog okruženja odnose se na negativne aspekte posla – upravljanje, organizaciju i dizajn posla, kao i probleme u međuljudskim odnosima, od nedostatka socijalne podrške, konfliktnih situacija do pojave nepoželjnih socijalnih ponašanja, kao što su uznemiravanje, nasilje i mobbing na radnom mjestu.
Psihosocijalni rizici smatraju se izvorima stresa na radnom mjestu. Stres povezan s radom manifestira se kroz stresne reakcije u slučaju da zahtjevi koji proizlaze iz radnog mjesta prelaze sposobnost radnika da se s njima aktivno suočava. Produžena izloženost stresnim situacijama, odnosno kronični stres, neosporno može negativno djelovati na mentalno zdravlje pojedinca, stvarajući psihološki distres te posljedično se povezivati bilo sa subkliničkom slikom mentalnih problema ili kliničkim dijagnozama kao što je anksioznost ili depresija. Izloženost kroničnom stresu također može dovesti do sindroma izgaranja na radnom mjestu.
Problemi mentalnog zdravlja, kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija, rezultat su interakcije određenih osjetljivosti pojedinca i stresnih životnih situacija ili kroničnih stresora. Na osjetljivost osobe za razvoj problema mentalne prirode utječu psihološki faktori (npr. kognitivni ili interpersonalni), kao i biološki faktori (npr. genetska predispozicija). S druge strane, radno mjesto može biti izvor kroničnog stresa te, u kombinaciji s individualnom osjetljivošću, doprinositi razvoju problema mentalne prirode.
Iako se određene skupine radnika smatraju posebno osjetljivima, neophodno je primijetiti da su za vrijeme pandemije brojni radnici bili pogođeni novim psihosocijalnim rizicima kao što je strah od zaraze, stigmatizacija, nesigurnost posla, potreba za razvojem novih vještina povezanih s brzim razvojem digitalnog oblika rada, kao i rizici povezani s radom od kuće i nejasnim granicama obiteljskog i poslovnog djela dana. Time su radnici u brojnim sektorima stavljeni u situaciju povećane osjetljivosti te visokih razina stresa.
U kontekstu zaštite zdravlja na radnom mjestu, pandemija je ukazala na veliku potrebu za osvještavanjem problema mentalnog zdravlja te za osiguravanjem resursa za upravljanje problemima mentalnog zdravlja. Svjetska zdravstvena organizacija (2022) objavila je podatak kako je za vrijeme pandemije bio zamijećen porast od 25% u prevalenciji anksioznosti i depresije u cijelom svijetu. Posebno su pogođeni bili radnici koji su prethodno već imali probleme psihičke prirode. Tijekom 2019. godine procijenilo se da je 15% radno sposobnih odraslih osoba imalo neki mentalni poremećaj, a nakon 2 godine pandemije, može se vjerovati da je postotak još i veći. Osim osobne patnje i smanjene kvalitete života, problemi mentalne prirode povezuju se i sa smanjenom radnom produktivnosti i povećanim troškovima poslodavca.
S druge strane, kada se govori o upravljanju problemima mentalne prirode, prepoznate su višestruke prepreke. Jedan od osnovnih problema je nedostatak informacija mentalnom zdravlju i bolesti. Studije su pokazale da poslodavci nisu svjesni opsega problema mentalnog zdravlja. Većina poslodavaca smatra da nijedan od njihovih zaposlenika nije imao psihičkih problema tijekom svog radnog vijeka, dok prethodno navedene statistike Svjetske zdravstvene organizacije navode značajan postotak radnika. Podaci upućuju i na relativno niske razine zdravstvene pismenosti vezane za mentalno zdravlje što se povezuje s nedostatkom informacija i razumijevanja mentalnog zdravlja, kao i stavova i uvjerenja koja stavljaju brigu za mentalno zdravlje u nepovoljniji položaj u odnosu na tjelesno zdravlje. Upravo je stigmatizacija vezana za probleme mentalnog zdravlja značajna prepreka za traženje stručne pomoći u slučaju potrebe. Razlika između prevalencije mentalnih problema i traženja stručne pomoći neprihvatljivo je velika. Stoga, važno je te razlike smanjivati, davanjem ispravnih informacija o mentalnom zdravlju i problemima mentalne prirode, kao i o dostupnim resursima brige za mentalno zdravlje.
Tijekom provođenja trogodišnjeg projekta „Unapređenje mentalnog zdravlja vulnerabilnih skupina“ partnerskom suradnjom Udruge Mobbing i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, korisnicima projekta bile su omogućene informacije i edukacije o aspektima psihosocijalnog radnog okruženja, kao i one usmjerene jačanju komunikacijskih vještina u radnom kontekstu i osnaživanju strategija suočavanja sa stresom. Također, korisnicima je omogućena stručna psihosocijalna podrška vezana za probleme na radnom mjestu.
Posao je jedna od socijalnih determinanti zdravlja, što znači da ovisno o uvjetima u kojima osoba radi, radno mjesto može biti rizik ili zaštitni faktor za mentalno zdravlje. Iako je prevencija stresa na radnom mjestu koja kao osnovu ima uklanjanje psihosocijalnih rizika zakonska obveza svakog poslodavca, stvaranje psihosocijalno zdravog radnog okruženja bi trebala biti prepoznata kao primarni mehanizam zaštite mentalnog zdravlja na radnom mjestu. Zdravo psihosocijalno radno okruženje doprinosi zdravlju i produktivnosti zaposlenika, osnažuje ih za nošenje s radnim i životnim zahtjevima te unaprjeđuje kvalitetu života na poslu i izvan njega.
Dobra socijalna podrška na radnom mjestu, osjećaj uključenosti i doživljaj smisla u poslu, prilika za profesionalni i osobni razvoj samo su neki od zaštitnih faktora koji doprinose psihičkom zdravlju.
