Znatiželja je dio ljudske prirode. Jedno od prvih pitanja koje djeca nauče postaviti je “zašto?” Kao odrasli, i dalje se pitamo isto. Pomoću empirijskih metoda psiholozi primjenjuju tu univerzalnu znatiželju za prikupljanje i tumačenje podataka dobivenim u istraživanjima kako bi bolje razumjeli i riješili neke od najizazovnijih društvenih problema. No, psihologija je daleko od same znanstvene discipline. Teško je, ako ne i nemoguće, razmišljati o životnom okruženju u kojem psihologija nije uključena.
Znatiželja je Lejlu Talić i Danicu Ergovac dovela do studija psihologije kojeg su završile i stekle zvanje magistre psihologije. Studij je dao odgovore na neka pitanja, no Lejlin posao u školi i Daničin u centru za socijalnu skrb otvorili su neko drugo veliko područje znatiželje i prostor za učenjem o značenju dobrobiti pojedinca. Stoga se obje odlučuju na dodatnu edukaciju iz psihoterapijskog pravca i to iz kognitivno bihevioralnih terapija. Trenutno su na završnom, supervizijskom stupnju gdje su posvećene stalnom praćenju i promicanju kvalitete vlastitog psihoterapijskog rada s klijentima.
Predstavite nam malo rad psihologa i svoju karijeru. Kako to da ste odabrali baš to zanimanje?
Danica: Ni jedna znanstvena disciplina mi nije bila zanimljiva kao znanost koja se, između ostaloga, bavi proučavanjem ljudskog uma, ponašanja, emocija…
Kad sam upisala fakultet, nisam znala kojom granom psihologije se želim baviti jednog dana, znala sam samo da želim proučavati te teme i pomagati ljudima. Kako sam bila odlična studentica i demonstratorica iz Praktikuma, mislila sam da ću raditi u znanosti.
No, na apsolventskoj godini se zapošljavam u odjelu ljudskih potencijala u jednom trgovačkom lancu gdje ipak spoznajem da želim raditi s ljudima, “na terenu”.
Nakon završetka studija zapošljavam se u Centru za socijalnu skrb Split. Tamo sam šest godina razvijala svoje vještine grupnog i individualnog savjetodavnog rada, posebno u području partnerske problematike te psihosocijalne zaštite djece i mladih. U to vrijeme upisujem i edukaciju iz kognitivno bihevioralnih terapija kako bi stekla dodatna znanja i vještine potrebne za pomoć ljudima tijekom najstresnijih životnih razdoblja.
Posebno me zanima područje konfliktnog roditeljstva iz čega sam pohađala edukacije u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Iskustvo koje sam stekla u Centru zaista jako cijenim i smatram ga bitnim osobnim i profesionalnim iskustvom tijekom kojeg sam puno naučila o ljudskom doživljavanju i ponašanju. Zadnje dvije godine radim kao psihoterapeut u privatnoj psihološkoj praksi KBT Opcija te uz edukaciju iz kognitivno bihevioralne terapije pohađam i edukacije iz ‘trećeg vala’ kognitivno bihevioralnih terapija.
Lejla: Mene je zanimalo uistinu mnogo toga za vrijeme srednje škole i dugo sam se premišljala i o studiju engleskog jezika. Na kraju sam se odlučila za psihologiju jer sam osjećala da ću na taj način moći više pomoći ljudima.
Sada između ostalog radim psihoterapiju na engleskom jeziku pa je na neki način i taj san još uvijek sa mnom. I prije upisa fakulteta znala sam da želim postati psihoterapeut i na taj način raditi s ljudima. Za vrijeme studija volontirala sam u brojnim udrugama civilnog društva kako bih stekla dodatno iskustvo i uvježbavala svoje vještine. Interesirala me i za školska psihologija pa sam tijekom studija upisala dodatne predmete kako bih se osposobila za rad u školi, a posebno nastavu psihologije.
Velika inspiracija bili su mi profesori koji su meni značili tijekom mog odrastanja te sam željela jednog dana moći pružiti istu takvu podršku djeci i mladima koji se suočavaju s teškoćama. Svoju praksu odradila sam na klinici za pedijatriju KBC Rebro, te sam se po završetku studija zaposlila kao stručna suradnica u srednjoj školi.
Nakon toga sam neko vrijeme radila i u ljudskim resursima te upisala psihoterapijsku edukaciju iz kognitivno bihevioralne psihoterapije. Ponovno sam se zaposlila u školi gdje i sada dio radnog vremena radim kao nastavnica. Vanjska sam suradnica nekih udruga, a posebno me veseli rad s LGBT populacijom.
Tijekom savjetodavnog i psihoterapijskog rada stekla sam interes za Acceptance and Commitment Therapy (ACT – terapija prihvaćanjem i posvećenošću) i mindfulness. Zadnje dvije godine radim kao psihoterapeutkinja u privatnoj psihološkoj praksi KBT Opcija.
Je li vaš posao stresan? Kako se nosite s time?
Danica: Najviše profesionalnog iskustva imam u radu s nedobrovoljnim korisnicima u centru za socijalnu skrb gdje je veliki izvor stresa proizlazio upravo iz razvoja suradnog odnosa s klijentima koji nemaju dovoljno uvida u svoje doživljavanje i ponašanje. Zato sada u terapijskom radu cijenim motivaciju za rad na sebi i otvorenost prema učenju novih načina odnošenja prema poteškoćama s kojima se suočavaju moji klijenti.
Posao terapeuta je izazovan te dosta radim na sebi kako bih bila kompetentna pomagati drugima, no svakako je lakše raditi s osobom koja je istinski motivirana za promjenama u svom životu. Napredak klijenata u terapiji, smanjivanje patnje i povećanje njihove dobrobiti služi mi kao dokaz da moj trud i rad ima smisla, što me motivira da nastavim dalje.
Lejla: S obzirom da imam iskustvo rada u zaista izuzetno šarolikim organizacijama: od malih udruga preko sustava javnog obrazovanja do internacionalne korporacije, ja bih kao glavni izvor stresa u radu navela ipak neodgovarajuće okruženje i radne uvjete.
Naravno da je posao psihoterapeuta izuzetno izazovan, ali s obzirom da ga radim u divnom okruženju uz veliku podršku kolegica i supervizorice, s radošću idem na posao. Dajem sve od sebe da pomognem svakoj osobi koja sjedi nasuprot meni i počašćena sam što sam dio njihove priče, barem na tren.
Posao psihoterapeuta nije lagan, no osjećam da je to moj poziv i onda mogu izdržati kada se suočim s preprekama i izazovima na svom putu. Uistinu sam jako sretna što imam priliku raditi to što radim.
Bavite se psihoterapijom – recite nam nešto o tome – što je to zapravo i kako funkcionira?
Da, obje smo na zadnjem stupnju edukacije iz kognitivno-bihevioralnih terapija. Općenito, psihoterapija je način pomoći ljudima koji se suočavaju sa najrazličitijim problemima i poteškoćama te su odlučili potražiti pomoć nekog tko je stručan za ono s čime se suočavaju.
Kroz psihoterapijski proces pomažemo im ukloniti zabrinjavajuće simptome kako bi mogli bolje funkcionirati te povećati dobrobit i svoje zadovoljstvo životom.
Kognitivno bihevioralna terapija jedan je od najraširenijih terapijskih pravaca kojom se relativno brzo i efikasno može pomoći u ublažavanju i uklanjanju neugodnih simptoma.
U kognitivno bihevioralnoj terapiji klijent i terapeut zajedno rade na identificiranju i razumijevanju problema u terminima odnosa između misli, osjećaja i ponašanja. Na osnovi razumijevanja svakog pojedinog klijentovog problema zajedno s klijentom radimo na postavljanju ciljeva i usuglašavamo plan tretmana.
Glavna postavka kognitivno bihevioralne terapije jesu da su naše misli, emocije, fiziološka stanja i ponašanja povezani u međusobnoj interakciji te će promjena u jednom od navedenih elemenata dovesti do promjene u ostalim.
Mi kao psihoterapeuti smo tu da detektiramo neefikasne misli, osjećaje i ponašanje i pomognemo klijentima u razvijanju misli i ponašanja koji će za njih biti adaptivniji i korisniji, čime bi emocije trebale biti manje nelagodne, a tjelesne senzacije manje intenzivne.
Zadnjih 15-ak godina pojavio se tzv. „treći val“ kognitivno bihevioralnih terapija pojavom koncepata koji su više usmjereni na odnos osobe prema mislima i emocijama, nego na njihov sadržaj na što se usmjerava klasičan kognitivno bihevioralni pristup.
Metode trećeg vala ističu pitanja kao što su pažnja, prihvaćanje, odnos, vrijednosti, ciljevi… Tako u radu s klijentima uz paradigmu na kojoj se temelji klasična kognitivno bihevioralna terapija koristimo modele i intervencijske pristupe iz trećeg vala kognitivno bihevioralnih terapija; Terapija prihvaćanja i posvećenosti, Kognitivna terapija usredotočene svjesnosti, a uskoro planiramo pohađanje edukacije iz Terapije usredotočene na suosjećajnost.
Terapiju organiziramo kroz određeni dogovoreni broj seansi, a njihov broj ovisi o prirodi i težini klijentovog problema. Po završetku tretmana obično se s klijentima dogovaramo o određenom manjem broju susreta za praćenje i održavanje postignutih rezultata.
Uz individualni rad s klijentima, vodimo i grupne terapije; Mindfulness za adolescente i Grupni program ovladavanja napadajima panike zasnovanog na kognitivno bihevioralnoj terapiji.
No osim samih terapijskih pristupa i tehnika koje koristimo u radu s našim klijentima, možda je najvažniji odnos kojeg gradimo i održavamo s klijentom. Kultiviramo pozitivni odnos koji omogućava klijentu da se osjeća sigurno te stvaramo uvjete za razvoj klijentovog povjerenja u psihoterapeuta da kaže ono što ne bi nikada rekao ni najbližoj osobi, bez straha da će ga netko kritizirati, omalovažavati, ismijavati ili umanjivati njegov problem.
Kao što se može zaključiti, poziv psihoterapeuta uključuje kontinuiranu edukaciju i razvoj vještina i znanja kako bi bili od pomoći osobama sa širokim spektrom poteškoća i kako bi znali prilagoditi različite alate i pristupe njihovim potrebama. Osim formalne edukacije, u slobodno vrijeme obje čitamo i proučavamo relevantnu literaturu.
Obraćaju li se psihoterapeutima samo ljudi s psihičkim bolestima? S kakvim problemima vam se ljudi najčešće obraćaju?
Unatoč još uvijek prisutnom mišljenju da pomoć psihologa i psihoterapeuta traže samo psihički oboljele osobe, primjećujemo da sve veći broj ljudi postaje otvorenim za savjetodavne razgovore ili psihoterapijske tretmane. Ljudi na psihoterapiju dolaze sa širokim rasponom životnih problema, bolnim iskustvima te psihičkim i emocionalnim poteškoćama.
Redovito se radi o ljudima koji imaju uvid da im je potrebna pomoć stručnjaka u nošenju s određenim poteškoćama te su motivirani za rad na sebi. Zapravo bilo koja osoba koja se suočava s nekim poteškoćama može potražiti pomoć psihoterapeuta.
Često nam se obraćaju ljudi koji se susreću s poteškoćama u odnosima, bilo romantičnima, bilo prijateljskima, osobe koje su pod velikim stresom na poslu, imaju neke navike koje žele promijeniti ili jednostavno žele naučiti bolje komunicirati i zauzimati se za sebe.
Bez obzira da li se radi o psihičkoj bolesti ili samo o prolaznom stanju, svatko se može obratiti psihologu ili psihoterapeutu. Danas je stres sastavni dio suvremenog načina života, koji bitno utječe na kvalitetu naših života te često dovodi i do psihičkih problema zbog kojih naši klijenti traže pomoć. Naši klijenti dolaze sa simptomima anksioznih poremećaja (npr. panični napadaji, generalizirani anksiozni poremećaj ili različite fobije), simptomima depresije, lošim navikama koje bi se htjeli osloboditi, problemima povezanih s poteškoćama u učenju, kontrole ljutnje, visoko izraženim perfekcionizmom…
Kako u Hrvatskoj svaki četvrti brak završava razvodom, određeni dio klijenata nam dolazi i s partnerskom problematikom. Također, dolaze nam i klijenti koji efikasnije žele iskoristiti svoje potencijale ili doći do određenih ciljeva, a ne znaju kako, žele naučiti postavljati granice u odnosima s drugim ljudima, trebaju pomoć prilikom odabira fakulteta ili promjena u karijeri i slično.
Veliki broj naših klijenata nisu nikada bili kod psihijatra. Međutim, ukoliko procijenimo da naša stručna znanja i kompetencije nadilaze problematiku s kojom klijent dolazi, svakako ga upućujemo psihijatru na dodatnu procjenu. Tu smo da naš terapijski pristup prilagodimo klijentu, da ga ojačamo i podučimo ga kako da bude sam sebi podrška.
Je li traženje pomoći psihoterapeuta znak slabosti i da nešto s osobom nije u redu?
Iako još uvijek prisutna, čini nam se da je u društvu prije bila još izraženija stigma da je traženje pomoći psihoterapeuta znak da je osoba ‘luda’ ili da nešto s njom nije u redu. Na sreću, ljudi postaju sve svjesniji da potražiti pomoć ukazuje na osobnu snagu i hrabrost što je direktno suprotno ideji o slabosti. Često ljudi misle da „mogu sve sami“ i da im stoga ne treba pomoć psihologa. Međutim, ako dođete na terapiju, i dalje ste vi osoba koja radi sve ono što odluči promijeniti u svom životu, mi vam samo možemo pokazati kako da do toga dođete bezbolnijim, znatno kraćim putem.
Na neki način naša znanja i iskustva mogu vam biti putokaz na vašem putu. Srećom, ljudi su danas otvoreniji u traženju pomoći kada naiđu na poteškoće.
Briga o mentalnom zdravlju napokon postaje jednako važna kao i briga za fizičko zdravlje.
Potičemo naše klijente u prihvaćanju stava da je u redu tražiti pomoć i da je u potpunosti u redu ako se ponekad osjećaju loše te da to ne znači da oni nisu u redu. Život je nesavršen, imamo neugodne emocije i prije ćemo ići naprijed ako ih prihvatimo i da, totalno je ok osjećati se loše ponekad. To je u suprotnosti sa suvremenom kulturom i onim što nam mediji prezentiraju, ali je potrebno kako bi sebe upoznali i bolje shvatili te izgradili život u skladu sa svojim potrebama i vrijednostima, a to mogu jedino kada se iskreno susretnu sa sobom u čemu im mi pomažemo.
Kako izgleda vaš rad kada vodite grupe za pomoć kod napada panike?
Obje smo imale dosta klijenata koji imaju razne anksiozne poremećaje, a napad panike je najčešći oblik pa smo uvidjele potrebu za osmišljavanjem grupnog programa ovladavanja napadajima panike zasnovanog na kognitivno bihevioralnoj terapiji.
Cilj je da pomognemo klijentima da se što bolje nose s ponovnim napadajima panike. Postoje različite tehnike i strategije koje usvajaju kako bi znali sami zaustaviti panični napadaj i smanjiti razine tjeskobe.
Pomažemo im razumjeti prirodu anksioznosti i razviti vjerovanje da je s njima sve u redu osim što su anksiozni, da neće dobiti srčani ni moždani udar te da neće poludjeti. Klijentima zapravo pomažemo uvidjeti da napadaji panike nemaju toliko katastrofalne ishode koliko oni vjeruju. Program se sastoji od pet termina po dva sata.
Ista pravila vrijede i za grupni i individualni pristup, od klijenata očekujemo aktivan pristup – da aktivno surađuju s nama kao terapeutima te ako je riječ o grupama, sudionike potičemo da u sigurnom okruženju opisuju iskustva s napadajima panike onoliko koliko oni to žele.
Potičemo ih da svakodnevno rade zadaće, postavljaju pitanja, izražavaju nedoumice i poteškoće koje doživljavaju tijekom uvježbavanja tehnika. Kultiviramo jedan pozitivni odnos suradnje između sudionika i nas i podržavamo ugodnu atmosferu kako bi se sudionici osjećali sigurnima podijeliti svoje brige. Sudionici nam često kažu da su napokon okruženi ljudima koji razumiju kako se osjećaju i što im prolazi glavom, a ne umanjuju njihovu patnju i bol i ne odmahuju rukom, i to je zaista velika vrijednost grupe.
S kojim sve uzrastima radite?
Najviše radimo s adolescentima i odraslim osobama, a nekada radimo i partnersku terapiju. Za sada ne radimo s mlađom djecom i njihovim roditeljima, no u budućnosti ćemo možda ponuditi i taj oblik podrške.
Dajte nam nekoliko savjeta za sreću.
Sreća je neuhvatljiva i lepršava emocija, nešto poput leptira. Što više trčimo za njom i napinjemo se da je uhvatimo, to će nam lakše izmicati. Kada se posvetimo onome što nam je stvarno važno, bilo da je to naš ljubavni odnos, roditeljstvo, obiteljski odnosi, prijateljstva, izgradnja posla u kojem smo ispunjeni, bavljenje hobijima ili duhovnost, i kada izdržimo svu nelagodu koju nosi živjeti prema vlastitim vrijednostima, tada će nam ta sreća doći, vjerojatno neočekivano, kao leptir koji vam sleti na rame dok šećete kroz prirodu.
Sreća je posljedica življenja života koji želimo živjeti, i nikada nam sama po sebi ne treba biti ciljem. Cilj bi nam trebao biti život vrijedan življenja, čak i ako u njemu osjećamo bol. Roditeljstvo nosi veliku sreću, ali i mogućnost velike boli. Ljubavni odnosi mogu nas jako veseliti, ali i jako raniti. Uspjeh u poslu donosi sreću, ali isto tako izlažemo se mogućnosti neuspjeha koji je neugodan.
Možemo odabrati posvetiti svoj život bijegu od boli i privremenim zadovoljstvima koji nam donose trenutnu ugodu, ali ne i dugoročno životno zadovoljstvo, ili se suočiti s nelagodom i boli, riskirati i onda na kraju biti zadovoljni svojim životom.
Kako bismo ikada bili istinski sretni i zadovoljni, trebamo izdržati taj rizik, tu neizvjesnost i nelagodu koja dolazi kada radimo nama važne stvari. Istinski, to je vrijedno. Jedino tako možemo zadobiti osjećaj sreće kojemu toliko težimo.
Pošalji ili podijeli na: