Život na klackalici nade i straha

Neki dan šećem pored parka u kojem napuštena klackalica čeka povratak djece. Sve izgleda tako sablasno i otužno.

Žute trake o zabrani kretanja mališana do jučer su bile neka od upozorenja kako je život uistinu nepredvidiv i čudan. I upravo ta klackalica bila je za mene najbolja asocijacija što za mene znači život.

U današnje vrijeme život je postao konstantno klackanje između dva polariteta, nade i straha, dobra i zla.

Kroz vrijeme izolacije uvidjela sam da je život dar, isto tako sam spoznala da se osobna sreća ne mjeri izvanjskim mjerilima.

Biti bogat, poznat i materijalno situiran su stanja koja mogu biti itekako prolaznog vijeka što najbolje znaju oni koji su to do jučer imali i u nekom trenutku izgubili.

Od patnje se ne možemo spasiti kupovinom novog Iphonea. To ne znači da ga ne trebate kupiti, ali on same po sebi ne treba biti životni cilj kojem većina ljudi stremi.

Biti nesebičan i istodobno pozorno svjestan ponekad mi se čini dobrim rješenjem. Biti nesebičan u dobroti je izazov za većinu kada znamo da živimo u svijetu manipulativnih i sebičnih pojedinaca.

I onda se možete zapitati kako da sačuvam ravnotežu na klackalici vremena, ako znam da mi nitko ne može pomoći ako si sam ne pomognem.

Nije jednostavno u nesigurnom vremenu ostati siguran sa sobom, svojim strahovima i životnim promjenama. Da bi zaustavili vrijeme prigrlite trenutak u kojem se nalazite.

Ako ne možete putovati čitajte. Ako se opirete vremenu, poretku i odnosima koji vas iscrpljuju, slušajte glazbu. Da bi osjetili titraje svoje duše stvarajte. Da bi se oslobodili straha od sutrašnjice fokusirajte se na svoju zaboravljenu duhovnost.

Zapamtite mi smo bića koja imamo fizičke, emocionalne i duhovne potrebe. Ova dva mjeseca stroge izolacije bio je za većinu izvor najveće boli i straha. I sami znate kada vas nešto boli, kada se nečeg bojite svaka minuta je poput sata.

Patnja produljuje vrijeme samo zato jer se moramo usredotočiti na sebe samoga, prisiljeni smo biti svjesni.

Ovo iskustvo nas je trebalo podučiti najvažnijoj životnoj lekciji da trebamo i moramo biti usredotočeni na trenutak. Opterećujemo se prošlošću i strahujemo od budućnost dok trenutak u kojem se nalazimo nismo u stanju prepoznati, na zabrinutost odgovaramo megalomanskom potrebom za stjecanjem ugleda, bogatstva i svih onih nametnuti vrijednost modernog društva.

Zamislite da je vaš život poput najfinijeg pjenušca. Kako bi ga degustirali, neki bi pohlepno sve odjednom popili dok bi drugi uživali u mirisu, boji i okusu zahvaljujući što su dobili privilegiju dobiti tako skupocjen poklon.

Tako je sa životom, darovan nam je, ne sa nakanom da živimo raskalašeno, bahato i neodgovorno. Niti nam je dan da bi gomilali nepotrebno i suvišno, život od nas traži odgovornost i zahvalnost.

Stoga će naša životna klackalica bit uvijek usmjerena na patnju ili nadu, ovisno kako gledamo na trenutak u kojem se dešavaju neke nepredvidive i zabrinjavajuće situacije u kojima nam se čini da gubimo životnu ravnotežu i harmoniju.

Pošalji ili podijeli na:
Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović

Kroz mjesečne kolumne doc. dr. sc. Dubravke Šimunović zajedno ćemo učiti i rasti kroz iskustva i pojedine životne situacije koje autorica stručno analizira i prenosi svoja iskustva u kojima nas podučava ono najvažnije, kako mijenjati sebe u razvoju i učenju. Životopis i više pročitajte ovdje.

COPYRIGHT © 2018. SADRŽAJ UREĐUJE IVANA BERIŠIĆ. SVA PRAVA PRIDRŽANA.