Neka se život moj sada otvori svjetlu,
zauvijek budan i oprezan.
Ne znam što me to zatvara i koja me obećanja
primame da se smucam uokolo, tamo amo,
putovima, preko livada.
Prinesi sada svoje lice sasvim blizu mome srcu
i predaj mi poruku svoju.
Mnogi grijesi, mnoge izdaje još potajice
vrebaju u mome srcu.
Ali ne odbaci me zbog toga nikad više.
Gospode očisti ih svojom vatrom.
Rabindranath Tagore
Koliko puta su nas osudili, povrijedili i izdali ljudi kojima smo bezuvjetno podarili svoje povjerenje?
Kako je velik čovjek koji u dane osude ostane miran, očima oprašta, rukama dotiče i ušima sluša ono što on nije za čuti. Koliko puta su nam oduzeli vertikalu duha, pri tome nas je tjeskoba gušila i srce krvarilo tražeći načine kako da prigrli patnju kojoj se nije naslućivao kraj. U tim trenucima poput djeteta učili smo prihvatiti neprihvatljivo, hrabro koračajući u nepoznato.
Na putu života dešavali su se usponi i padovi. Naša oholost i samodostatnost na koju smo se spoticali često nas je dovodila do ponora. Dizali smo se u tišini, nekada s bolnim grčom na licu nekada uz jaki i gromoglasni vrisak. Bezbroj padova, podizanja i pokušaja da krenemo iz početka iz ljubavi za ljubav.
U našim životnim bitkama i brodolomima nailazili su ljudi koje nismo poznavali a koji su nam nesebično i s puno ljubavi pružali ruku pomoći i pomirenja. Poznati i nepoznati pojedinci veliki i mali ljudi koji su svoju zonu komfora napuštali kako bi bili uz nas i za nas onda kada smo to trebali i priželjkivali.
Naši životni kolaži u kojima se prelijevale boje ljubavi i prezira, pravednosti i nepravednosti, čežnje, požude,srama, straha od odbačenosti, egoizma i potrebe za osvetom bili su i ostali naše bitke u kojima se razotkriva naša bespomoćnost i praznina. Hrabrost je pogledati sebe u zrcalo i prepoznati sve svoje slabosti i odlučno učiniti promjene na putu života.
Koliko puta smo tražili sažaljenje drugih prikazujući sebe kao žrtvu. Nismo ni slutili da je naša potraga za sažaljenjem drugih uništavala preostali polet izmučenog i umornog srca.
Oni koji su u životu najviše propatili znaju razumjeti nerazumljivo. I kada smo padali na životnom putu, ostajući očajno zaglavljeni u kaljuži straha ostavljeni i odbačeni od ljudi bivali smo oslobođeni. U svim tim životnim krizama kada bijaše sve rečeno i od nikuda nije dopirao svijetlo ostajala je naša ljudska slabost i ruka visoko vinuta u zrak u znak pomirenja i vapaja za pomoći.
Biti razotkriven u životnim krizama znači dopustiti drugima da svu bijedu, nezrelost, nedoraslost, umiljenost i lažni sjaj zamijeni praznina, tuga očaj i bijeda vlastitog bitka. Nije lako dopustiti drugima da te razotkriju i sliku velikog i snažnog učine malim i jedva vidljivim. Takvi padovi na životnom putu bole, ali oslobađaju.
Naše stranputice, krive odluke i nepromišljena dijela rane su koje pažljivo nosimo. Naše rane su živi svjedoci našeg rasta u ljubavi i pozivi za jačanje volje, misli i osjećaja.
Predati se životnoj patnji miran u svoj bespomoćnosti bez prigovora i opovrgavanja, cjelivajući trenutke tišine sveti su trenuci koji nas pozivaju na hod bez zaustavljanja.
Hvala križu koji nas iz dana u dan iz sata u sat podsjeća i bodri da uvijek trebamo pokupiti krhotine života i ustrajati kada sve u životu zastane i sablasno utihne. Kada tišina nadjača snagu riječi, ogoli svu našu tajnovitost, kada spoznamo težinu prolaznosti i snagu ljubavi koja nas iz životnog gliba vadi van.
Pošalji ili podijeli na: