Poznata dizajnerica Marina Matić iskreno o majčinstvu i životu izvan društvenih mreža

Jedna od modnih ikona na našim prostorima, dizajnerica Marina Matić svoj brend Larie uzdigla je do svjetske razine.

Jednostavna i simpatična, Marina od nedavno u svom životu ima novu ulogu koja je, kako kaže, glavna uloga kojom je ostvarila veliku želju da postane majka.

I dok je beba Vid danas predivno dijete sa širokim osmijehom, mama Marina svakom novom objavom na društvenim mrežama na kojima broji preko 16 tisuća pratitelja, dokazuje kako je moguće biti uspješan i držati sve “pod kontrolom” kod kuće.

No, nije sve uvijek bilo bez problema, kao i većina majki suočena s novim izazovima i preprekama, Marina je imala period kad je odlučila da mora promijeniti neke dotadašnje navike.

Odlučili smo pitati Marinu o stvarnom životu koji se odvija izvan društvenih mreža, a ona je sasvim iskreno podijelila svoju priču o porodu, problemima s kojima se susrela i izazovima koje je uspješno savladala.

Cijelu kolumnu za Poduzetna.com donosimo u nastavku.

Marina, kako izgleda tvoj život sada nakon dolaska djeteta i što se sve promijenilo?

Teško je jednoj majici započeti priču kako je izgledao život prije dolaska djeteta, jer kada dijete dođe toliko novih emocija se stvori, a jedna od njih je upravo ogromna ljubav i osjećaj da je to malo neodoljivo biće oduvijek bilo sa mnom.

Dobro se ponekad prisjetiti kako je izgledao život prije dolaska djeteta. Posebno zato što ste neke stvari prestali raditi, a ne bi trebali.

Prije dolaska mog sina Vida sam živjela ubrzano i dinamično.

Nakon školovanja, krenula sam ostvariti sebe kao poslovnu ženu, imala dovoljno vjere u sebe, inspiracije i znanja, sve ono što ti nitko ne može oduzeti. Imala sam 26 godina.

Tek tada sam se osjećala dovoljno zrelo na napravim nešto iza čega mogu čvrsto stajati, i u što vjerujem.

U svega 5 godina prikazala sam 10 sezonskih kolekcija, i isto toliko capsule kolekcija. Sve to “poslovno” se intenzivno razvijalo, nisam mogla zamisliti da će u tako kratkom roku moj brand postati prepoznatljiv te da će se Larie u 5 godina proširiti van granica Hrvatske, u 5 zemalja.

I danas mi stižu poslovne ponude sa svih strana… mogu s ponosom reći da sam ostvarila divne suradnje i dobila divne klijentice koje se i dalje vraćaju mojim kolekcijama s osmijehom.

Svemu tome je itekako kumovala ljubav prema poslu, ali prije svega ljubav prema suprugu i obitelji jer je to ono što me pokreće, ono što pokreće moje stvaranje.

Kad kažem da sam imala intenzivan ritam, onda mislim po 12 radnih sati, a kad se priprema revija, onda je to i po 16 sati rada, nagomilani radni dani bez odmora. Nešto u što se daš u potpunosti. Za svakog dizajnera je revija točka na i.

Kako radni tako i privatni ritam bio mi je, a i danas je, jako intenzivan. Puno putujemo jer suprug i ja gajimo strast prema putovanjima i otkrivanju novih mjesta, kultura, a posebno hrani. Obožavamo Aziju i tamošnju kulturu i kuhinju. Oduševljeni smo Vijetnamom, Thailandom…

U sve to, stigao nam je period kada smo u sve te ljubavi trebali ukomponirati našu najveću ljubav i obaveze koje dijete nosi.

Uvijek sam sama sebi govorila kako je uz dobru organizaciju sigurno sve moguće…

Je li zaista sve samo do organizacije vremena?

Odlično baratam s vremenom i odlična sam u organizaciji.

Radim za sebe, a to je zapravo dvosjekli mač jer u mom poslu ne postoji radno vrijeme.

Uz posao sve one kućne obaveze i dalje ostaju tu kao dnevna rutina, kuhanje, spremanje, čišćenje, peglanje, pospremanje, a sada i beba Vid traži vrijeme za sebe i mamu da je uz njega maksimalno koliko mogu.

Nisam ni sanjala što me zapravo čeka rođenjem djeteta.

Kakva je uloga majke?

Slušaš svoju majku, slušaš prijateljice… svi ti govore svoju više manje sličnu verziju, ali nitko ti ne može opisati taj osjećaj. Tu količinu straha i sreće istovremeno.

Kako god, oduvijek sam znala da je majčinstvo nešto što će me ispuniti, uloga koja će me definirati kao osobu.

Kako je prošla tvoja trudnoća i kakav si imala porod?

Cijelu svoju trudnoću sam radila bez prestanka, što znači da sam bila na raspolaganju klijenticama 38 tjedana. U tih 38 tjedana sam intenzivno radila i putovala, tempo nisam smanjivala, imala sam razne trudničke tegobe, ali nekako sam i uz njih stvarno istinski uživala u trudnoći.

Taj vikend sam poslovno išla u Sloveniju i u nedjelju kada sam se vratila iz Ljubljane, puknuo je vodenjak, a ja sam rodila u ponedjeljak.

Strah od poroda nisam imala, samo silne leptiriće od uzbuđenja. Uvijek sam se pitala kako će mi izgledati beba?

Hoćemo li se upoznati tada kada ga ugledam prvi puta ili ćemo zaključiti da se znamo oduvijek?

Mislim da pozitivan stav i pozitivno razmišljanje igra veliku ulogu u svemu. Suprug je bio uz mene tijekom poroda i uvelike olakšao cijeli taj period. Vodenjak mi je puknuo u ponoć, a rodila sam drugi dan u 13:25.

Imali smo dosta vremena proći kroz trudove i ostalo, ali smo se dobro proveli i u tom “boksu”. Tim je bio predivan, cijelo to iskustvo bi ponovila svaku minutu

Boljelo je, ali moramo biti svjesne da ne idemo na wellness. Jedino što moram priznati da inače imam zaista velik prag boli, pa možda nisam kompetentna za prepričavanje dojmova iz rađaone.

Osim toga, porod svake žene je individualan pa bih vam kao glavno savjetovala da slušate sebe i svoje tijelo.

A ono najvažnije od poroda se ne može opisati riječima.

Ljubav je rođena. Ljubav je rođena, doslovno. Nitko ne može prepričati tu ljubav, to je ljubav koja boli, ljubav koja svaki dan raste, misliš da je došla do vrhunca, a onda drugi dan voliš još više.

Zaljubila sam se iste sekunde u te velike oči koje su me toliko bistro gledale.

Već u boksu, Vid je stavljen na prsa, počela sam ga dojiti istu sekundu, to je također, nešto što sam silno željela- da dojim svoje dijete, i ako mene pitate, nema ljepšeg osjećaja.

Svi te upozoravaju da nakon što rodiš nema više spavanja, nema više putovanja, nema više odmora, nema više “tebe”.. Takvih priča sam se dosta naslušala.

Kakve savjete si dobila kada si rodila i što bi voljela da ti je netko rekao u tom periodu?

Naslušala sam se i kojekakvih “dobronamjernih” savjeta. Jedan od dražih mi je bio „Nemoj nositi bebu, naviknut ćeš ju na ruke, pusti da plače, isplakat će se pa će biti super…“

E, pa nosit ću svoju bebu, nosila sam je 9 mjeseci, ja sam je rodila, pa ću je nositi kad god i koliko god poželim, jer ionako sve prebrzo prođe i kad počne hodati neću ga moći više ni za glavu ni za rep uhvatiti…

I ne, nije se naviknuo “na ruke”, štoviše, sam se želi uspavati u krevetiću….poslušala sam ja sve te savjete (nije ti mlijeko dovoljno, moraš mu dati i adaptirano, daj mu vode, kad će početi jest, daj mu za jesti ovo/ono…) ali sam radila po svom. S Vidom sam 24 sata dnevno i nitko, ali baš nitko ne zna bolje od mene što i kad njemu treba. To nije umišljena izjava majke, to je zaista tako. Najbolje poznajem svaki njegov plač, potrebu, pogled…

Vid je toliko zadovoljna, sretna i pozitivna beba da je pravi blagoslov imati takvo čudo u svome životu.

Ono na što te nitko ne pripremi i ne govori jest prvih mjesec dana nakon poroda… E, taj period mi je bilo jako stresan, u smislu da sam preispitivala samu sebe jesam li dovoljno dobra majka, dal ga dovoljno njegujem, volim i brinem o njemu. Miješale su se emocije; strah, sreća, zabrinutost, zahvalnost i sigurno neki oblik baby blues-a. Ipak je to neopisiva novonastala situacija, gdje ti je u obitelj odjednom došao novi član i ti moraš o njemu brinuti 24 sata, jer o tebi ovisi, o tvojim odlukama.

To je trajalo nekako do 2 mjeseca, jer su se unutar tih prvih mjesec dana pojavili i grčevi pa je Vid plakao svaki dan po 5 sati bez prestanka.

Brzo se razvijao i napredovao pa su se i crijeva trebala brže razviti, grozan period. Njega boli, a ne možeš ništa napraviti da ga prestane boljeti, eventualno naći položaj koji mu bolje odgovara.

Probala sam sa svim pripravcima koje ti savjetuju i jedino su nam donekle olakšale tegobe kapi Colic Colique.

E sad, toliko se uneseš u brigu, obaveze, da u cijeloj toj situaciji oko bebe, zanemariš sebe i ljude oko sebe (čitaj -supruga-).

Doslovno je bilo dana kad je došlo podne, a ja sam primijetila da sam kao da me poplava izbacila, da nisam oprala ni zube, a kamoli počešljala kosu i to se tako vrti u krug jedno vrijeme. Da ne kažem da imaš bebinih stvari plus veš za prati na dnevnoj bazi.

Nisam mogla vjerovati da beba od 49 cm i 2,5 kile koliko je Vid imao u početku može zaprljati toliko veša?!

I dan danas je tako, 2 mašine veša dnevno, koje treba posušiti (sva sreća da postoji sušilica) opeglati, posložiti, vratiti u ormare… skuhati, servirati, počistiti, pospremiti…

S obzirom na to da smo stalno bili kod kuće prva 3 mjeseca jer je Vid zimska beba pa nismo mogli toliko šetati, prašina se skupljala na minutnoj bazi (dobro znamo da je većina kućne prašine ljuštenje ljudske kože) što znači, što smo više bili kod kuće, to je kuća bila više u neredu (uz sve, imamo wenge parkete pa se to sve i pošteno vidi).

Sve se tako vrti u začaranom krugu; brini o bebi- čisti- peri- peglaj- kuhaj- brini o bebi- pospremaj. Ne očekuješ da ti za poslove koje žene rade od pamtivijeka netko diže spomenik, ali se u tom periodu osjećaš kao da želiš da barem netko primijeti koliko truda ulažeš da sve funkcionira.

Za mene je povratak na posao itekako imao pozitivan učinak jer ja nisam izgubila sebe, muž nije izgubio ženu u koju se zaljubio, a Vid ima super zadovoljnu mamu. Sretna sam i volim više nego ikad u životu.

Sa svojim Krešom sam u tom periodu pričala o nama manje nego ikad. Sve se vrtjelo oko bebe i priče o njemu i što njemu treba, što se njemu dogodilo, a moj suprug zaslužuje da ga pitam kako je njemu prošao dan, zaslužuje da ga grlim svaki dan

Kada si i kako uspjela posložiti sve na svoje mjesto?

Cijela ta situacija je za mene koja sam do nedavno bila u kreativnom speedu 24 sata dnevno postala toliko depresivna da sam jednostavno nakon 3 mjeseca odlučila obući Vida, srediti sebe, i krenuti na posao.

Usput sam otišla kod svojih cura u Keune akademiju da me srede što je psihološki imalo dobar utjecaj na cijelu tu odluku „o povratku“.

 

Nakon povratka na posao u svega 3 mjeseca, sve je odjednom počelo sjedati na svoje mjesto. Osim što se kosa jedino nije dala dovesti u red, pa je u tom periodu ispadala toliko da sam isprobala sve i baš ništa nije pomoglo. Odlučila sam da mi to neće pokvariti ono kako se osjećam. Kosu sam vezala u rep i punđu i pustila hormone da odrade svoje.

Za mene je povratak na posao itekako imao pozitivan učinak jer ja nisam izgubila sebe, muž nije izgubio ženu u koju se zaljubio, a Vid ima super zadovoljnu mamu.

Sretna sam i volim više nego ikad u životu.

Sretna sam i što radim posao koji volim i što Vid ponekad može biti sa mnom dok odrađujem dnevne obaveze.

Cijela ta situacija je toliko skladna i prirodna da uživamo u svakom trenutku i da mogu s ponosom reći da se ne osjećam uskraćeno za „moje vrijeme“ jer od kad sam dobila dijete, on je dao novi smisao mom vremenu i životu. 🙂

Pošalji ili podijeli na:

COPYRIGHT © 2018. SADRŽAJ UREĐUJE IVANA BERIŠIĆ. SVA PRAVA PRIDRŽANA.