Mara Šimunović diplomirana je psihologinja, znanstvenica i kolumnistica. Radi na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar te trenutno kraju privodi poslijediplomski doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poseban dio njezinog istraživačkog, stručnog i osobnog interesa čine rodne teme.
Na fotografiji autorica članka, Mara Šimunović (privatni album)
U povodu nadolazeće stote obljetnice 19. amandmana američkog ustava, kao gost kolumnist za portal Poduzetna.hr donosi osvrt na pomake koji su učinjeni u borbi za ženska prava, ali i promjene koje tek trebamo zajedno iskrojiti. Nadamo se da će vas ova važna tema inspirirati na započinjanje nekih novih, poduzetnih životnih priča. Jer kako zaključuje naša gošća – „trebaju nam napokon priče u kojima su djevojke i žene najprije netko, a tek onda nečije.“
2020. godina donosi nam stotu godišnjicu 19. amandmana kojim je ženama u Americi zajamčeno pravo glasa. Puno je to brojki, a iako Amerika nije bila prva zemlja koja je ženama dala službeni glas (prvi je to učinio Novi Zeland), zbog gospodarskog, političkog i svakog drugog značaja kojeg Amerika ima na globalnoj sceni, ovo je, bez sumnje, velika obljetnica.
Sto godina je naoko dugo vrijeme, ali u terminima ljudske civilizacije, to je, kako se često slikovito kaže, zapravo tek treptaj oka. Sami kratki vijek tako važnog prava u relativnoj perspektivi ljudske kulture, jamči nam da je pred nama još veliki posao. Žene su danas i dalje značajno podzastupljene na pozicijama moći i liderskim mjestima. Rodna nejednakost i dalje je prisutna u zanimanjima u kojima dominiraju snažni rodni stereotipi. Nažalost, upravo su takva zanimanja, najčešće i najunosnija i pružaju najveću mogućnost financijske i karijerna samoaktualizacije.
Ipak, mnogi mislioci tvrde da po mnogo čemu, a tako i po pitanju borbe za ženska prava, živimo u najboljem od svih vremena. S time se optimistično slažem, a prije svega tako osjećam svjedočeći kao aktivni sudionik nekim važnim promjenama. To su najprije opipljive promjene u participaciji žena u brojnim sferama društvenog, javnog i poslovnog života.
Izvješće objavljeno u Americi govori da je od 1972. do 2018. godine broj žena koje posjeduju svoj biznis porastao za nevjerojatnih 3.000 %! Od ukupnog broja novih poduzetnika u Americi, 40 % njih danas čine žene. Biti poduzetnikom, odnosno poduzetnicom, čin je hrabrosti, svojevrstan oblik samooslobođenja, te izraz nezavisnosti i ljudske volje.
Činjenica da sve više žena danas bira ovaj, ne tako davno, muški put, samo je jedan dio iskaza o vremenu u kojem živimo. U Hrvatskoj su žene prošle godine činile 53,8 % novih doktora znanosti, a to je obrazovna statistika koja preslikava i globalne trendove u brojnim razvijenim zemljama svijeta. No ono što mi se najviše sviđa jesu ponešto suptilnije promjene – promjene u diskursu o ženskim (i ljudskim) temama.
Naime, čini mi se da se zadnjih godina, nakon jednog duljeg vremena zatišja, ponovno vrlo glasno govori o ženskim temama. Te su teme postale vruće, kontroverzne, intrigirajuće.
Svi su ti epiteti dobrodošli jer stavljaju ženske teme na mainstream pozornicu. Naime, za bilo koju borbu je najgore raspoloženje učmalosti i rezignacija, a najopasnije je pak podrazumijevanje. Stvari koje su se stotinama godina podrazumijevale kao “normalne”, napokon su počele poprimati drugačiju vrijednosnu konotaciju u našim glavama.
Tome pridonose pokreti kao što je #metoo koji su se razvili i koji se kontinuirano transformiraju upravo u vremenu u kojem živimo. Kroz ove pokrete, rodni stereotipi koji nam se na masovnoj razini serviraju od malih nogu, počeli su se dovoditi u pitanje. U školskim udžbenicima, reklamama, umjetničkim djelima i medijskim porukama žene su desetljećima bile prikazivane plošno, bez karaktera i slojevitosti svojih uloga, bez identiteta koji može biti snažan i jedinstven.
Za oko mi je tako nedavno zapeo govor glumice i producentice Reese Witherspoon kojeg je održala kao “žena godine” po izboru jednog američkog časopisa. What do we do now? iliti A što ćemo sada? (ovo zadnje ‘a’ bi se slobodno moglo otegnuti, kako bi pitanje bilo još znakovitije).
Naime, kroz godine čitanja filmskih scenarija koji su joj dolazili pod ruke, Reese je detektirala tu neizbježnu upitnu rečenicu. Rečenicu koju glavni ženski lik postavlja muškom partneru kada negdje na filmskom poluvremenu stvari krenu po krivu. „Znate li i jednu ženu koja u kriznoj situaciji ne zna što učinit?“ šaljivo je upitala Reese svoju publiku.
Frustrirana takvim portretiranjem ženskih likova u Hollywoodu, osnovala je vlastitu producentsku kuću i počela financirati priče o jakim i raznolikim ženskim likovima – ženama različite društvene pozadine, rase i zanimanja. Odreda su svi ti filmovi bili hitovi, a to nam svjedoči da je društvo gladno zaokreta u oslikavanju ženskog identiteta i ženske uloge u svijetu.
Bajke u kojima princeza strpljivo čeka da ju drugi spase su ne samo odavno postale jakooo dosadne, nego su i otrovne za stvaranje društva koje počiva na jednakosti prilika.
Naime, jednakost prilika ima svoje, često predviđeno, dvoličje. Jednakost prilika dobrim dijelom čine objektivne paralele, kao što su dostupnost obrazovanja, zdravstva i ulaska na tržište rada za muškarce i žene.
No, veliki je dio jednakosti prilika zakulisan, teže uočljiv. Rodni stereotipi i uloge koje se nameću ženama (ali i muškarcima) čine taj prešutni, ali nimalo manje važan faktor. Istraživanje objavljeno prošle godine u časopisu Science, jednom od najvažnijih znanstvenih časopisa u svijetu, zorno ilustrira o čemu se radi.
Ovo istraživanje je pokazalo da djeca već u dobi od šest godina počinju zastupati rodne stereotipe! U istraživanju je djeci pročitana priča o nekoj osobi koju se opisalo kao “jako, jako pametnu” te se pritom nigdje u priči nije spominjao njezin spol. Nakon toga su djeci prikazane slike muškaraca i žena te ih se upitalo što misle o kome se u priči radi. Djevojčice su za razliku od dječaka značajno rjeđe osobu iz priče povezale s vlastitim spolom. U drugom dijelu istraživanja je djeci ponuđeno sudjelovanje u novoj igri koja im je opisana kao igra “za jako, jako pametnu” djecu. Ponovno, djevojčice su za razliku od dječaka pokazale značajno manji interes za sudjelovanjem u ovoj igri. S druge strane, kod mlađe djece, u dobi od 5 godina ove razlike nisu pronađene. To nam jasno govori da se neke uloge, očekivanja i percepcije o muškarcima i ženama djecu uče kroz najraniju socijalizaciju.
A upravo takve, društveno iskrivljene percepcije muškarca i žene u temeljima su rodne nejednakosti i partnerskog nasilja o kojem se danas u našoj zemlji napokon sve više govori. Nerazumijevanje i ignoriranje zakulisnog lica nejednakosti prilika dovodi do pitanja poput Zašto nije otišla?, Zašto nešto nije rekla?, Zašto nije prijavila?. S druge strane, djevojčice se i dalje odgaja da prije svega budu drage, umiljate, nježne, suradljive.
Asertivnost i nezavisnost se prešutno portretiraju kao ekskluzivno muške osobine. Ideja da je najveće dostignuće žene ako su od svih prihvaćene i ako se svima sviđaju, ako se cijeli život žrtvuju za druge kroz vječnu ulogu njegovateljice, u koliziji je sa zdravom brigom o sebi, s mogućnošću potpunog samoostvarenja kojem svako ljudsko biće inherentno teži.
Djevojčice trebaju odrastati sa sviješću da je u redu glasno izreći svoje mišljenje, da je ‘ne’ jedna od najvažnijih riječi u rječniku i da je nekad treba upotrijebiti pod cijenu ne prihvaćanja.
Bez toga nema snažnog osjećaja vlastite vrijednosti, samoprihvaćanja i oslobođenja od srama i sumnje. Te su pak stvari nužne svakoj djevojčici da odraste u ženu koja je u potpunom skladu sa svojim osjećajima i željama.
Dakle, ključ je u osnaživanju od najranije dobi. Dio tog osnaživanja je upravo i sustavno mijenjanje narativa o ženama u obitelji, školama, u društvu. To je zadatak svih nas – zadatak učitelja, medija, lidera, a prije svega zadatak sadašnjih i budućih roditelja. Trebaju nam napokon priče u kojima su djevojke i žene najprije netko, a tek onda nečije.
Pošalji ili podijeli na:
