„Ljubav ne zavidi; ljubav se ne hvasta, ne uzoholjuje se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne uzima za zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.“
(1. Korinćanima 13,4-7).
Valentinovo dan kojeg marketinška industrija diže u nebesa ne bili od nas malenih i nesretnih ljudi izvukli još koji novčić. Bit ću iskrena, od pomisli na Valentinovo obično mi bude mučno.
Smiješno mi je gledati zbunjene muškarce i ponosite žene koje se šepure s cvjetnim aranžmanima. Možda će netko pomisliti da sam stara i iskompleksirana ženturača koja zavidi onima koji ponosno sudjeluju u mimohodu zvanom dan zaljubljenih.
Ne, naprotiv divan je osjećaj biti zaljubljen u nekoga ili nešto, ali to privremeno stanje euforije trebalo bi biti prijelazna faza do onog što zovemo ljubav.
Ljubav je dar kojeg smo dobili darom života. Ljubav je vrijedna svakog natpisa svake izgovorene riječi jer ljubav ima tisuće jezika. Kada promišljam o ljubavi u svakodnevnom životu često se upitam da li prava ljubav počiva na zavisti?
Djeca zavide roditeljima, roditelji djeci, zavidnost supružnika, članova obitelji, susjeda, radnih kolega sve oko nas pršti od zavisti. Život u zavisti jednako je životu bez ljubavi.
Majka koja iza sebe ima bezbroj neprospavanih noći, bezbroj skuhanih ručkova, bezbroj odrađenih zadataka za svoju djecu nikada se neće istim hvalisati.
To su trenuci ljubavi koji su često ukrašeni celofanom patnje kroz kojeg na sve strane isijava ljubav. Iz ljubavi za nekoga ili nešto uvijek dajemo i ništa ne tražimo zauzvrat.
Zamislite dvoje ljudi u nekom trenutku su prepoznali da imaju nešto zajedničko što ih privlači jedno drugome izabrali su jedan drugoga i donijeli odluku za zajedničkim suživotom.
Ali, njihov izbor bio je trenutačan, odluka nagla i nepromišljena, kraj poražavajući. Postavlja se pitanje zašto? Odgovor je jednostavan u nekom trenutku postali su razdražljivi, počeli su uviđati sve negativne strane jedan drugoga, prestali su tražiti dobro jedno u drugome, nadmetanje, samovolja, prigovaranje, sebično traženje obilja poput sjene zasjenilo je snagu ljubavi.
I onda se s pravom trebamo upitati što se dešava kada izbor i odluka za ljubav prerastu u neiskrenost, ne poštivanje i odbojnost? Sve više je rastavljenih brakova, prekinutih veza, lažnih odnosa iza koji stoji praznina i očaj.
Ponekada se pitam ima li više ljubavi među ljudima ili je ljubav postala paravan za zadovoljavanje osobnih potreba? Postali smo sebični i uskogrudni tražimo puno dajući gotovo ništa.
Koliko je prekinutih veza iz kojih su izašli pojedinci slomljeni od davanja čekajući iz ljubavi da će se desiti promjena. U konačnici skršeni i istrošeni poput poraženih ratnika napuštaju bojno polje. Te iste ratnice ili ratnici potrošili su dio života boreći se za ljubav.
Iza njih je ostalo ruševno zdanje obitelji, traumatična iskustva djece i prezir obitelji. I na kraju bezbroj pitanja kao zašto si bila tako dugo u odnosu koji je bio sve osim odnosa, izvrgnula si patnji sebe i cijelu vojsku ljudi koji su ti vjerovali. Ta ista ratnica ili ratnik prihvaćajući odgovornost i krivnju po tko zna koji puta pokušavaju pojasniti sebi i drugima svoje izbore i odluku.
Teško je drugima shvatiti da u nekom trenutku ti isti izbori i odluke u nekom trenutku prestanu biti izbori i odluke druge strane. Onda nastupaju kompromisi i nada da će novi dan donijeti novi početak. Na žalost, novi dan često u takvim nezdravim odnosima samo donosi novu patnju.
Umjesto sretnog završetka scenariji je nesretan kraj.
Da li treba ostati u odnosu u kojem znaš i osjećaš da nisi voljen i prihvaćen, u kojem nailaziš svakodnevno na zid nepoštivanja i netolerancije? Iz takvog odnosa treba otići, kako bi sačuvalo dostojanstvo i snaga ljubavi.
I dok ovih dana gledam žene s ružom u ruci i muškarce koji bezglavo jure s ukrašenim poklonima, pitam se tko stoji iza odluke da smo od ljubavi učinili maskenbal i da li je to naš izbor da vlastitu bijedu i glad za ljubavlju upakiramo u naziv Dan zaljubljenih.
Pošalji ili podijeli na: